5 mitova o storytellingu na koje često padamo

5 mitova o storytellingu na koje često padamo

O storytellingu se puno govori i piše, što mi je uvijek drago pročitati i čuti. No kao i u svakoj drugoj branši te općenito temi o kojoj se puno govori i sluša, redovno se rađaju i određeni mitovi u koje su ljudi skloni povjerovati – često zato što se na prvu čine logičnima. U to ime, danas ću raskrinkati 5 glavnih mitova o storytellingu s kojima se susrećem u praksi. Pa, krenimo!

  1. Storytelling je gluma

Kad vidimo storytellera koji je siguran u sebe, sjajno vlada pričom i prostorom, drži našu punu pažnju i još mu se u govoru ne potkradaju poštapalice, skloni smo pomisliti da je riječ o glumcu. Pripremao se dugo, naučio je tekst i sad ga interpretira da te boli glava – a u njoj razmišljaš da je tip za Oscara! U stvarnosti nije ni približno tako, jer storytelling je miljama daleko od glume. Storytelling majstor ne uči tekst napamet i njegov scenski nastup nije strogo pripremljen. Naravno, to ne znači da nije pripremljen uopće ili da za storytelling vježba nije potrebna. Itekako jest! Za dobar storytelling nastup potrebna je intenzivna i osmišljena priprema, ali ona nije ista kao ona glumačka. Za razliku od glumca koji se striktno drži teksta (i naravno, uči ga napamet), storytelleru tekst služi samo kao okvir koji drži sve potrebne konce – dok samu priču uvijek modificira i na licu mjesta prilagođava publici, pažljivo prateći njihove reakcije. U glumačkoj izvedbi to je nezamislivo. U suprotnom, mnogi filmski likovi bi „još“ bili živi!

  1. Storytelling je za djecu

Još jedan česti mit. Vjerojatno zbog odličnog utjecaja storytellinga na klince i dječje prirodne ljubavi prema dobroj priči, mnogi su uvjereni da je storytelling namijenjen (i primjenjiv) isključivo klincima. Marketinški stručnjaci to snažno demantiraju! Naime, komunikacijske strategije vodećih svjetskih brendova se itekako oslanjaju na storytelling vještine i alate pomoću kojih plasiraju svoj sadržaj publici. Tako je i nastao business storytelling, danas must have za sve grane poslovne komunikacije (i one unutar kompanije i one „prema van“). Pogledajte samo Stevea Jobsa ili sjajne domaće komunikatore kao što je Ožujsko. A nije baš da su „odletjeli na metli“!

  1. Storytelling je za bake

Treći (i moj omiljeni) mit o storytellingu usko je povezan s prethodnim. Ne jednom mi se dogodilo da upoznam osobu koja se prilično šokira kad me vidi uživo – jer me zamišljala kao bakicu! Naime, kad je čula da sam storyteller, „automatski“ me zamislila u velikom stolcu za ljuljanje i s predivom u rukama – jer naravno, bake su te koje pričaju priče! Naravno, tu ima istine. Mnoge su bake sjajne pripovjedačice koje bih mogla slušati danima (bez spavanja). Međutim, sami storytelling (a osobito njegove grane kao što su business storytelling, terapijsko pripovijedanje i dr.) puno su drugačiji od klasičnih bakinih priča prije spavanja. A pritom nemam stolac za ljuljanje ni, nažalost, ne znam plesti…

  1. Storytelling se ne može naučiti

Jer je to talent s kojim se trebaš roditi! Iako sam mišljenja da za uspjeh u bilo kojem području treba imati bar malo talenta za isto, u praksi sam se više puta uvjerila da „sirovi“ talent ne često, nego redovno nije dovoljan ako ga ne prate učenje, vježba i kontinuiran rad na sebi. To je ono što usmjerava naš talent, ne samo u storytellingu već svim drugim područjima. Sam storytelling se, naravno, može naučiti a onda vježbom dovoditi sve dalje, kako bismo bili što bliže svome cilju. Učenje storytelling vještina je učenje ovladavanja vlastitim komunikacijskim, prezentacijskim i interpretacijskim sposobnostima pri komuniciranju s ciljanom publikom (u poslu i/ili privatno). Tu ćete se susresti sa spletovima pravila, alata i elemenata u pripovijedanju, s pisanim i nepisanim pravilima „zanata“ te različitim smjernicama za primjenu u praksi. Dakle, puno je tu više od „pukoga“ talenta!

  1. Storytelling možeš naučiti i sam

U teoriji – svakako. U praksi – skoro nikako! Naime, stručna literatura o storytellingu kojom obiluje Internet (neka je iznimno kvalitetna, a neka…hm,hm,hm) daje vam upravo to – teorijsku podlogu, no ne baš i znanje (a kamoli iskustvo) kako je primijeniti i (is)koristiti u praksi. A praksa je ono što je prijeko potrebno da bi učenje storytellinga bilo stvarno uspješno. Odnosi se na razne vježbe i simulacije koje je potrebno provoditi s mentorom. On će vas usmjeriti na onu pravu stazu i za razliku od ogledala, pružiti vam feedback – što je bilo sjajno, što baš i nije i na čemu treba neprestano raditi. Također, dobar će vam mentor ukazati na greške koje smo skloni raditi u storytellingu i uspješno vas spasiti od početničkih zamki. Učenje će tad biti brže i lakše – jer dobro ćete znati u kojem smjeru ide!

A kako sve to stvarno izgleda u praksi, možete doživjeti na našoj edukaciji ili individualnom savjetovanju. Vidimo se!