05 ožu Zagreb STORYing festival – sedam godina dobre gradske priče
Priča o zagrebačkom STORYing festivalu počinje u Londonu. Starija je više od 13 godina; skoro upola više od sedmogodišnjeg STORYinga. U London sam otišla tragom dobre priče i dobrih pripovjedača, koje je grad okupio na lokalnom storytelling festivalu. Priča me pronašla već na samom pragu malenog, kvartovskog kabaretskog kazališta u kojem se odvijao dio festivalskog programa. Ta priča je bila brza, kratka i brutalna. Stala je u svega tri riječi:
- Nema više karata!
To mi nije rekao znani pripovjedač, već zaposlenik pred vratima kazališta. Nije hladno zvučao, no bio je odlučan, kako to već uvijek biva s redarima; mogla sam se ili pokupiti u hotel, ili ga umiliti da me ipak pusti. Odlučila sam se na ovo drugo; priču.
Moja priča je bila duga, tužna, uporna. Došla sam iz Hrvatske. Prvi put sam ovdje. Nikad nisam bila na storytelling festivalu. Pojma nisam imala da su karte rasprodane i da ih se ne može kupiti „na mjestu“. Nisam znala za mogućnost rane rezervacije jer storytelling festivala u Hrvatskoj nema. Spremna sam platiti koliko god treba, samo neka me ipak pusti unutra; nitko neće znati, neću reći nikome, čak mi je došlo da skinem zlatnu narukvicu i krišom mu je naguram u šaku ili džep. Do ovog zadnjeg ipak nije došlo, jer je čovjek odmahnuo rukom:
- Taman da vas pustim, nemate gdje sjesti! Svi stolovi su već odavno zauzeti. Mogli biste samo stajati sa strane!
- Može! Hoću! – skočila sam, i to ga je oborilo.
Sa sretnim osmijehom i zadržanom narukvicom, ušla sam u mali, šarmantni kabare u kojem se već stiskalo jako puno ljudi. Svi su sjedili za stolovima, družili se, smijali i čekali priče. Neki su mi djelovali kao lokalci, kvartovska ekipa iz zgrade preko puta; drugi su odavali dojam stranih turista, koji su izašli u večernji provod. Bilo je tu ljudi u fancy toaletama, u casual izdanjima, u sportskim trenirkama…svatko je došao u nekom svom filmu, a svi su tražili isto što i ja; dobre pripovjedače i dobru priču. Oni su možda znali što im slijedi, no ja nisam imala pojma. Nikad do tad nisam bila na storytelling festivalu, pa sam sve zamišljala kao kazališnu predstavu; sad će doći grupa storytellera i izvesti nam nešto što su skupa uvježbali. No umjesto toga, ponovno me pronašla sasvim druga priča; ona osobnija, prisnija, ležernija, čiju atmosferu i danas nosim sa sobom. Pripovjedači su, jedan za drugim, izlazili na stage pred nama i pričali osobne, autorske priče koje su prirodno dijelili s nama; bez „glume“, izvještačenosti, dojma „odrađivanja“. Takva atmosfera je zarazila i nas, publiku; čitav je prostor „upao u priču“, ma kakva joj fabula bila tog trenutka. Neke su nas priče nasmijale do suza, neke nas zamislile, rastužile, izazvale; baš svaka od njih je imala nešto što nas je povezalo bez ijedne naše riječi. Stajala sam sa strane i hiperventilirala, oduševljena konceptom, ozračjem i stilom. Tih trenutaka, sama u svom „kutku“, znala sam da želim jednog dana postati baš takav pripovjedač – i baš ona osoba koja „pušta unutra“.
- So, are you next? – prenuo me glas, a taj je pripadao jednom od pripovjedača.
Pomislio je, naime, da sam dio programa, jer sam stajala u blizini stagea i jedina bila sama, bez svog društva. Ja sam se nasmiješila da sam samo publika, a on je kimnuo i krenuo na stage. No, taj „are you next“ je ostao sa mnom i u meni doputovao sve do moga Zagreba. Još je uvijek tu, kao draga uspomena – i priča koja me i danas motivira, kroz svih ovih 15 godina koliko se profesionalno bavim storytellingom. Taj „are you next“ je osjećaj kojeg sam željela podijeliti s drugima, s mladim pripovjedačima iz Zagreba i Hrvatske, da i oni osjete izazov za „next“ i jednog dana sa mnom stanu na takav stage. A zbog svega toga, taj „are you next“ me odveo u priču o STORYingu. Atmosferu koju sam doživjela u Londonu, željela sam dovesti kući, u svoj Zagreb. Čvrsto sam odlučila biti ona „next“ koja će organizirati storytelling festival baš u svom gradu, za svoje „purgere“ i sve naše goste koji gradom traže kakvu dobru priču – uz druženje i provod koji sve to prati!
Tako se rodio STORYing festival koji se u Zagrebu održava već sedmu godinu; i koji je tu da dijeli i povezuje publiku i pripovjedače u onaj isti „are you next“ osjećaj koji uvijek ulovi baš svakog čovjeka koji je na tragu neke dobre priče. Sretna sam što su brojni europski storytelleri, moje kolege i prijatelji koje sam često upoznavala baš na storytelling festivalima diljem Europe, od prve prepoznali priču zagrebačkog STORYinga te spremno i s veseljem „upadali“ u nju. Donijeli su nam svoje priče iz Engleske, Nizozemske, Finske, Irske, Mađarske…i uvijek onu istu, sjajnu atmosferu koju sam upoznala u tu večer u Londonu. Svaki STORYing je prilika za baš takvo druženje – ležerno, prisno, gotovo pa „kućno“, uz najbolje priče svjetskog storytellinga. Sve u našem kvartu – i najdražem gradu! Na STORYingu su nastale (i još uvijek) nastaju brojne osobne i lokalne zagrebačke priče – one o prijateljstvima, poslovnim suradnjama, novim idejama, zajedničkom provodu s najdražom ekipom.
Goste koje sam dovela na zagrebački STORYing često sam prvi put gledala na drugim festivalima – u Amsterdamu, Edinburghu, Londonu, Italiji, posvuda po Europi gdje se okuplja najbolja storytelling scena. Tamo slušam, gledam, upoznajem ljude i storytelling programe koje želim ugostiti na STORYingu. S nekima od njih sam godinama bliska – kolege su i prijatelji s kojima dijelim pozornice, ideje, potrage za pričama i novim pripovjedačima. Neke upoznam tek kasnije, tijekom priprema za STORYing, pa se usput i skompamo. Tako to obično ide u svijetu pripovjedača: prvo čuješ priču, pa upoznaš čovjeka, pa se na kraju dogodi i neka nova, zajednička priča.
Uz ljubav prema pričama, sa svojim gradom želim dijeliti i najbolje što nudi svjetski storytelling – od samih priča i načina pripovijedanja, do novih ideja, izazova, prilika koje se rađaju u dobroj atmosferi. Ne samo jednom godišnje na festivalu, nego i kroz storytelling večeri i druženja tijekom cijele godine, u našim gradskim klubovima.
Volim kad ljudi sjede blizu jedni drugima, uz dobru priču, uz čašu pića, kad se smijeh širi stolovima i kad publika i izvođači mogu komunicirati pogledima, reakcijama, gestama. Kad se osjeti da smo svi zajedno u istoj priči i s istom željom da je skupa proživimo. Taj dijalog i ta povezanost između publike i pripovjedača ono je što želim dijeliti sa Zagrebom, u kojem će ta atmosfera ostati i kad pripovjedači odu svojim putem, tragom novih priča koje će nam donijeti.
Zato na STORYing dovodim različite glasove europske storytelling scene – da svaki put bude drugačije, svježe i novo. Da publika ne vidi samo jedan način pripovijedanja, nego raznolikost stilova, osobnosti i izvedbi. Da svatko pronađe neku priču za sebe ili nekog pripovjedača koji će mu baš “sjesti”. I ono što je zajedničko svima nama koji se tamo nađemo – dobre priče, dobar provod i ona posebna vrsta prijateljstva koja se najlakše dogodi kad ljudi zajedno slušaju priče – pa iz njih pokrenu neke sasvim nove. Čak i ako čuju da „nema više karata“!